Kada smo s tetama razgovarali o tome čime ćemo se ove godine baviti – sinula nam je ideja: Ajmo sobu pretvoriti u dvorac u kojem ćemo živjeti poput kraljeva, princeza, vitezova, zmajeva – kao u priči, kao nekad davno! Počeli smo promatrati slikovnice i tražili ideju kako bi naš dvorac mogao izgledati. Tražili smo i tražili… i puf jedan naš prijatelj je nakon što se probudio od popodnevnog odmora sjeo za stol i nacrtao vanjski dio dvorca. „ Eko teta, ja bin stija da dvorac jušto tako izgleda. Spravi ti crtež da se ne zgubi.“ Sljedeći je dan započeo crtati unutrašnjost dvorca sa svim detaljima – stepenice, sobe, mjesto za vatru… a mi smo mu se priključili. Svaki smo dan iznova crtali dvorce, skicirali, prepravljali…

Drugi prijatelj je dok je bio kući započeo sam u svom vrtu raditi konstrukciju dvorca pa nam je njegova mama poslala fotografije. Jedna se je djevojčica dosjetila kako bismo dvorac, osim u sobi, mogli izgraditi u obližnjoj šumi vrtića s čime smo se svi složili. Ponijeli smo u vrtić opremu za boravak u šumici (čizme i kabanice) i sve češće počeli boraviti u njoj.

Započeli smo sakupljati dugačke grane koje će nam poslužiti, prema izjavi jednog dječaka: „ Ta debela grana će nan biti glavna i na sredini kako bi mogla držati te druge grane. To san ja vidija da se tako dela poli Dejana u njigovoj novoj hiži!“ Nakon što smo dobro pričvrstili  osnovnu konstrukciju špagama i žicom, krenuli smo je prekrivati. Izjava jednog dječaka  „Majko mila draga, koliko je tu puno posla još za sve to prekriti“ potaknula nas je da shvatimo kako si nismo dali baš lak zadatak. Zato smo odlučili da bi bilo dobro da u sljedećih nekoliko dana odlazimo u šumicu što ranije – odmah nakon doručka. Nakon nekoliko dana pokrivanja u slojevima i istraživanja po šumici, zaključili smo da bi bilo dobro ponijeti alat za daljnji nastavak gradnje dvorca.  Sa sobom smo ponijeli: kariolu, grablje, lopate, kliješta. Grabljali smo lišće, stavljali ga u kariolu, a potom prebacivali iz kariole na krovnu „ploču“ dvorca koja služi da „se ne zmoči sve u dvorcu kad bude pada daž.“  Nakon postavljene prve ploče, postavili smo krov, zid i kule – od tankih lesonit ploča.

 

Teta nam je donijela dvije vrste kliješta i dvije vrste žice za pričvrstiti „zidine“. Vidjelo se da se ona baš ne razumije u alate, pa joj je jedan dječak lijepo objasnio: „Ma teta, ma kako ne kapiš! Gledaj! Ta klišta ti neće rizati žicu – to su papagajke, one služe samo da moreš savinuti žicu, a tu debelu žicu ne moreš prerizati nanke z ovima drugima klištami (kombinirkama) nego samo z tronketon!“ Kad smo napokon uspjeli pričvrstiti žicom „zidine“ za stablo trebalo je vratiti snagu za nastavak građenja. Pojeli smo voće koje smo uzeli sa sobom. Nakon što nam je teta rekla da kore od banane možemo ostaviti na jednoj hrpi na zemlji,  začuđeno smo je pogledali: „Pa to ćemo valja pokupit i stavit u najlon i hititi u smeće kad dojdemo nazad u vrtić“, „Kadi je najlon da hitin tu koru?“, „Zašto ćemo to puštiti u šumi?“, „ Ma teta, to triba ponest u smeće“. Tada nam je teta počela pričati o kompostu i objašnjavala što je to… Jedan je dječak pitao „ Ča to je isto kao i onaj  gnjoj od krav  koji mi stavljamo u zemlju  ili?“ dok je drugi odgovorio: „Ma neee, gnoj od krava su kakice od njih, a ča ne vidiš da banana ne sliči na kakicu!“. Sljedeći dan išli smo vidjeti kako izgleda naš kompost, te je jedna djevojčica primijetila: „ Glej teta kako su banane počrnile!“. Odlučili smo da ćemo kompost iskoristiti za vrt kojeg smo napravili u blizini dvorca u kojeg smo posadili koštice bundeva uoči „dana vještica“. U našem šumskom dvorcu volimo provoditi vrijeme čisteći podove (od lišća i zemlje), i igrajući se loženja vatre (trljanjem grane u granu) i sl.

Uz ovaj vanjski, napredovala je izgradnja i našeg unutarnjeg dvorca – onog u sobi. Nazvali smo ga Dvorski dvor jer dvorskiji naziv od toga ne postoji. Izradili smo prijestolje, dvorsko ognjište i kuhinju, krune, mačeve, štiteve. Imamo odjeću u koju se možemo obući i postati pravi kraljevi i kraljice. Izgradnja dvoraca toliko nam se sviđa da ih gradimo od kocaka, tuljaka, kartona… ma svega što nađemo u sobi.

Ali, kakav je to dvorac bez viteza?! Netko mora čuvati naš dvorac noću, kada smo mi kod kuće. Tako smo ispred našeg dvorca postavili Milenka – hrabrog viteza iz dalekih krajeva. Postao je naš prijatelj, često prima naše zagrljaje a zna se i dobro boriti pa se bez problema snalazi u borbi s nama i našim viteškim vještinama.

Naša pitanja	Naše pretpostavke	Što danas znamo
Jesu li vitezovi imali TV u dvorcu?	Mislim da su nekad imali TV, ali davno.	U dvorcu nisu imali ni Tv, ni ni mobitel ni laptop jer nije bilo struje. Imali su samo svijeće.
Da li princeze imaju konja?	Sve princeze imaju jednoroga da ih može povesti u daleke krajeve.	Vitezovi imaju konje i uče jahati na njima i boriti se u viteškoj školi.
Zašto dvorci imaju pokretni most?	Da ljudi iz dvorca mogu proći preko rijeke.	Oko dvorca nije rijeka nego su to kopali kanale s lopatama i napunili ih s vodom da nitko ne može ući u dvorac. Da bi oni mogli izaći van, napravili su sebi most.

U srednjem vijeku nije bilo struje, pa smo i mi pokušali biti u sobi sa samo malo svjetla da vidimo kako je to. Sada proučavamo kako su ljudi u srednjem vijeku slavili Božić, da li su ukrašavali bor i imali poklone kao i mi ili ne. Kad saznamo i mi ćemo naš dvorac urediti i slaviti kao vitezovi, princeze i kraljevi.